Pravda

Film je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali: „Djevojke u ljetnjim haljinama volim“. Svuda se širilo zarazno osjećanje slobode. Goran Bregović je već imao iza sebe novotalasnu ploču. U želji da živi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izražavao gađenje prema stogodišnjacima. Pojava „Zabranjenog pušenja“ i Elvisa Kurtovića bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost je omogućila nasljednicima „Travničke hronike“ i „Na Drini ćuprije“ da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, ćevabdžije uživali su gledajući „Nadrealiste“. Nisu ni sanjali kako, zapravo, gledaju sebe. Sidran je sve češće odlazio u kafanu „Park”. Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U međuvremenu je postao filmski i televizijski pisac. Drama „Jegulje putuju u Sargasko more” emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen režiser Slobodan Praljak iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srušio stari most u Mostaru. Za vrijeme snimanja „Doli Bel“ Sidran se nije pojavljivao. Uvrijeđen što se film snimao samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uživio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom „Venu” poručio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku između pjesničke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noći propijene kod „Sameka“, bauljao je Sidran Bistrikom tražeći filmsku ekipu „Doli Bel“. Nabasao je na bistrički most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog čovjeka koji visi na mostu i nešto nerazumljivo urla. Čovjek je bio kostimiran u odjeću iz vremena Osmanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u kafanu „Park“... Prijateljima zatečenim u kafani već tada je pričao da sam ja u zlodjelima nadmašio Ajhmana i vikao: – Upropastio mi je autobiografiju! – tako je Sidran zvao „Doli Bel“. Kada mu je neki televizijski rasvjetljivač koji je u kafani „Park“ razbijao mamurluk rekao: – Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame „Ćilim“ režisera Ace Jevđevića! On je samo odmahnuo glavom i dodao: – Ništa mi ne govorite, znam ja dobro ko je on! Sidran je pisao sve manje, a sve češće se povjeravao prijateljima. Šapatom im je saopštavao svoju najveću životnu istinu: – Ovo što vidite – govorio je on upirući kažiprst prema sebi – to nije sve Avdo. To vam je devedeset devet posto strah i samo jedan posto Avdo Sidran! Pjesmica o vrapcu Danas sam siguran da su se u Sidranovoj blizini našli dječaci koji su se kasnije skupili oko časopisa „Voks“, lista muslimanske omladine handžar orijentacije. Jer na slučaju Sidranovog straha niko nije tako predano odradio kao ovi mladi intelektualci. Tek kasnije, kada je došao rat, taj strah je proradio po Andrićevom receptu. Veliki pisac je govorio o strahu koji je „na ovim terenima bio zasejan kao usev, sa posebnim planom“, a Sidran je sve više postajao slika i prilika te Andrićeve ideje. Potiskujući strah o kome je sam govorio, on se uveliko udaljio od junaka iz svoje literature. Trenirao je ulogu epizodiste u vlastitom životu. Naučio je osnovnu lekciju iz titoizma. Ne drži se principa, najebaćeš ko Vlado Petrović. Već tada je preuzimao uloge sporednih likova iz svog literarnog djela. Nikako nije mogao da prihvati istinu kako ga Mikulić nije prihvatio za neprijatelja. Negdje pred Olimpijadu Sidran je Mikuliću sastavio pjesmicu o vrapcu, htijući da, kad već nije zasnovao neprijateljstvo, postane njegov prijatelj. Kolega Vešović ga je pravdao govoreći da je njegov život sa Sahbazom postao nemoguć. Iako razveden sa ovom gospođom, on je sa njom živio i tada mu je, tvrdi Vešović, prekipilo. Želio je da od opštine dobije stan i konačno napusti ženu svoje mladosti. Uprkos pjesmici posvećenoj Olimpijadi i Mikuliću, stan zbog kojeg je stvorio tu pjesničku minijaturu nije dobio. Mikulić nije htio da mu zaboravi riječi Vlade Petrovića „Više volim rusko govno nego američku tortu“. U Sarajevu se tada već sumnjalo da je ova misao o govnima i torti uvezena negdje iz crnogorskih planina. Mnogi tvrde da je tu nesrećnu rečenicu posudio upravo od Marka Vešovića. Zato danas kada se pitam zašto mu je Vešović u ratu bio blizak, a Tontić dalek, znam da se to veže za šekspirovsku dramu koju ova rečenica nosi. I njihovu zajedničku potrebu da se vezuju za govna i torte. Vešović je prije rata recitovao u Trebinju pred šest hiljada esdeesovaca i uzbuđeno prepričavao da je na toj pozornici pronašao smisao života. Tontić je prema SDS-u osjećao prezir od početka. Vešović je tek kada su Karadžić i Koljević zapucali sa brda vraćao knjige i pisao o njihovim brutalnostima, ljut što mu nisu na vrijeme namignuli da se iz Sarajeva skloni. Spirao je od straha pred Sarajlijama grijehe. Uvjeravao ih da mu je američka torta milija od očevih govana. Sidran je imao pored sebe predstavnika agresora koji misli kao žrtva. Stevanu nije bilo pomoći. Sibirski aluminijum Sidran je već te daleke osamdeset i četvrte bio spreman da se dileme oko ruskih govana i američke torte odrekne. Ili da rečenicu vrati Vešoviću ko vruć krompir. Znojio se noću i u snu govorio: – Jebo me bog, kud se ja bakćem tuđim govnima, šta fali američkoj torti? Nikako nije mogao da ubjedi kulturne komesare da to ne govori on, nego njegov junak. Oni su znali da onaj ko voli ruska govna više od američke torte, potkopava hladnoratovske ravnoteže čiji su Jugoslavija i Tito bili najbolji đaci. Stan mu nisu dali. Ubrzo je na stranicama zagrebačkog „Oka“ objavio pjesmicu o Titu u kojoj se pohvalno izrazio o maršalu. U pjesmici se govori o najvećem sinu naših naroda kome je u nekoj afričkoj zemlji na trpezi bio ponuđen vrabac. Pošto je bio čovjek mekog srca, Tito je odlučio da vrapca ne pojede. Zbog toga što su, kako kažu pjesnik i junak njegove poezije, vrapci ptičji proleteri. Ni to nije pomoglo. Istina je da je tek tada ušao u čitanke. Ali još uvijek je stanovao u jednosobnom stanu na Čengić vili. U kući koja se od drugih razlikovala po tome što je bila okovana aluminijumom. I to mu je predstavljalo poseban problem. On je taj izolacioni materijal osjećao kao Sahbazin zagrljaj. Aluminijum je bio sibirski izum. Slučaj je htio da se u taj stan na kraju uselio upravo Marko Vešović i tu živio sve do početka rata. Tako je stvarni autor ideje o ruskim govnima i američkoj torti stigao na pravo mjesto. U zagrljaj sibirskog aluminijuma.

Pročitajte još:NJEGOVA SLIKA JE OBIŠLA SVET: Dečak sa traktora – gde je i šta radi danas!? (VIDEO)NJUJORČANIN MEĐ’ ČETNICIMA: On je branio Sarajevo sa vojvodom Aleksićem! (VIDEO)

Sve što Sidranu nije donijela književnost, ostvario je preko kinematografije. Kao saradnik na filmu „Otac na službenom putu“ dobio je stan od opštine Centar. Finansijska situacija mu se stabilizovala, pa je i život sa Sahbazom postao podnošljiv. Postali smo komšije, stanovao je tik kraj mojih roditelja u Ulici Kate Govorušić. Naši putevi se više nisu ukrštali. Ni umjetnički, niti ljudski. Napravio sam „Dom za vešanje“ i otisnuo se u svijet. Iako sam ranije bio uvjeren da Sarajevo nikada neću napustiti. Nije mi odgovarao grad u kome sam za uvođenje telefona morao da zaradim „Zlatnu palmu”. Izvor: Politika (Emir Kusturica)